Obred je niz radnji, većinom izvođeni zbog svoje simbolične vrijednosti koje je propisala određena religija ili tradicija nekog naroda. Obredi sa dogmama zajedno čine najvažnije dijelove svih religija. Vrsta i načina obavljanja obreda ima mnogo i različiti su za pojedine religije. U monoteističkim religijama povodi za obred su dosta slični. Tako imamo obrede za molitvu, rođenje, punoljetnost, vjenčanje i smrt. Međutim, postoje velike razlike u načinu i vremenu izvođenja tih obreda. Npr. u Islamu se ne smije moliti za vrijeme izlaska sunca, podneva i zalaska sunca.Obredi se izvode u pravilni vremenskim intervalima ili za određene prilike. Razlozi zašto se izvode određeni obredi su različiti. Najčešće su povezani sa historijskim događajima koji su bili važi za određenu religiju, iako ima i onih koji su povezani sa onim što je pripisano knjigama objavljenih religija.
Islam
Rođenje
- nadijevanje imena- Sedmi dan po rođenju djeteta ono se uzme u naručje te mu se na desno uho prouči ezan, a na lijevo uho iqāmet, nakon čega mu se daje ime.
- Aqiqa je svečanost povodom rođenja djeteta, na kojoj se, u zavisnosti od materijalne situacije, kolje qurbān. Ako je muško dijete u pitanju kolju se dva qurbāna, a ako je žensko kolje se jedan qurbān.
- Sunnećenje (obrezivanje) je vjerska dužnost koja ima i medicinsko utemeljenje.
Brak i razvod braka (način i propisi)
Brak je propisan i poželjan – sunnet za onog koji osjeća potrebu i ima mogućnost. Osnovni činioci braka su:
a) Supruga
b) Suprug
c) Zastupnik
d) Oblik (ponuda i prihvatanje)
e) Dva svjedoka (moraju biti pravedni, slobodni, pametni i punoljetni)
f) Sudija ili neko ovlašteno lice
Sudija (kadija) počinje sa bismillom, drži kraću besjedu, zatim upoznaje mladence sa njihovim obavezama. Tada mladenci na kadijina pitanja o prihvatanju braka iskazuju svoju saglasnost i brak se sklapa. Potom slijedi čestitanje.
Razvod braka u Islamu je dozvoljen, mada je to Allahu (dž.š.) najmrža dozvoljena stvar.
Dženaza
Klanjanje dženaza-namaza je farzi kifaje. Osnovni propisi vezani za dženaza-namaz su:
A) Zanijetiti dženazu-namaz
B) Početni tekbir, a nakon njega se uči „subhaneke...“. Zatim nakon toga se donosi drugi tekbir te prouče salavati. Potom se donosi treći tekbir i uči dova u kojoj se moli za sebe, umrlog i za ostale muslimane. Onda se donosi četvrti tekbir i predaje selam na desnu pa na lijevu stranu.
Kršćanstvo
U Kršćanstvu u skladu sa sedam svetih sakramenata postoji šest glavnih obreda. koje ćemo opisati ukratko sa tim da ćemo potvrdu posebno obraditi kasnije. To su:
1. Krštenje
2. Krizma (prva pričest)
3. Euharistija (misa, pričest)
4. Pomirenja (pokora, ispovijest)
5. Bolesničko pomazanje
6. Vjenčanje
1.Krštenje
Prvi i temeljni sakrament i obred Kršćanstva. Zasniva se na Isusovim riječima iz biblije:
“Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se”
Ovim obredom nastavljaju se Božija djela urađena iz milosti prema čovjeku kao što su spasenje Noe pred potopom. Krštenje postaje vidljiv znak da se postaje sličan sa Isusom. U samom obredu krštenik (pripravnik) prvo izražava želju i razlog koji ga vodi ka tom činu. Zatim se sluša Božija riječ iz Biblije. Zatim se izražava odricanje sotone i javno priznanje u šta vjeruje. A zatim svećenik ga posipa vodom i govori riječi:
“U ime Oca, Sina i Duha Svetog”.
Kada su u pitanju mala djeca, njihovi roditelji izgovaraju umjesto djeteta. Pri tome imaju i krsni kumovi koji su predstavnici kršćanske zajednice te ovim obredom preuzimaju dužnost da se brinu o djetetu.
3. Euharistija (misa, pričest)
Euharistijom počinju skoro svi obred u kršćanstvu. Isus ju je preporučivao time što je sam prisustvovao na mnogim večerama. Smatra se da je to očitovanje držanje kršćanske zajednice zajedno. Isus je rekao na posljednjoj večeri:
“Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje .Ovo činite meni na spomen. Ova je čaša novi savez u moj krvi,koja se za vas proljeva.”
Ovim se pokazuje koliko je u kršćanstvu bitna posveta hljeba koji predstavlja Isusovo tijelo i vina kao oznaku za Isusovu krv.
4. Pomirenja (pokora, ispovijest)
U temelju Kršćanstva leži vjerovanje da je moguće opraštanje grijeha pomoću ispovijedi. U obred ispovijesti učestvuju dvije osobe. Jedna je ispovjednik, a druga grješnik. Oni su zatvorenu u ispovjedaonicu u kojoj ne vide ni jedan drugog. Na počeku obojica se prekrste, a zatim ispovjednik govori : Olakšaj svoju dušu. Grješnik priča, a kad se završi ispovjednik daje savjet i razrješenje grijeha. Dva cilja ovog obreda su:
1. pomirenje sa Bogom
2. pomirenje sa ljudima.
5. Bolesničko pomazanje
Obred bolesničkog pomazanja podrazumijeva nekoliko pod obreda:
1. Susret sa bolesnikom kao posrednicima kršćanske zajednice
2. Ispovijest bolesnika
3. Pomazanje bolesnika svetim uljem
4. sveopća, vjerenička molitva za bolesnika
5. euharistija
6. U slučaju smrtne opasnosti: Popudbina, tj. počašćenje bolesnika hljebom i vinom sa euharistije
6. Vjenčanje
Vjenčanje je u kršćanstvo kao sakrament nerazrješivo. Obred vjenčanja se sastoji od nekoliko glavnih trenutaka:
1. Svećenik dočekuje mladence, kumove i goste.
2. Svećenik čita riječ Božiju
3. Privola: pitanje mladenaca da li pristaju na vjenčanje. Oni se hvataju desnim rukama i svako od njih govori: Ja, N.N., uzimam tebe N.N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.
4. Blagoslov i predaja prstenja uz riječi mladenaca: N.N. primi ovaj prstenu znak moje ljubavi i vjernosti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
5. Vjerenička molitva i blagoslov mladenaca
6. Obred se zaključuje molitvom “Oče naš” i blagoslovom.
Jevrejstvo
Najvažniji obredi u Jevrejstvu su obredi :
1. rođenja,
2. punoljetnosti,
3. vjenčanja,
4. razvoda i
5. smrti.
Rođenje
Jevreji vjeruju se da je duša postoji prije rođenja i da se useli u tijelo potpuno čista i bez grijeha. U Tori piše :
«Elohime, duša koju si mi dao čista je. Ti si je stvorio, oblikovao i udahnuo u mene.»
Odmah poslije rođenja žena se odvaja od muža na sedam dana ako je muško, a na četrnaest ako je žensko. Početak obreda počinje tako što se rođenjem dijeta daje pravo ocu da da blagoslov na čitanje Tore te subote, a u isto vrijeme čita se i blagoslov za zdravlje majci i djetetu. Obred davanja imena djetetu je različito za žensko i muško dijete. Ukoliko je dijete žensko, ime se daje kada otac čita Toru te prve subote nakon rođenja. Poseban obred koji se naziva brit milahv (heb.obrezivanje) i obavlja se samo za mušku djecu. Ovaj obred se obavlja iz zdravstvenih razloga, kao i potvrda pripadnosti Jevrejstvu. Obrezivanje se obavlja sedmi dan od rođenja dječaka. Obred mora obaviti neko ko je religiozno kvalifikovan za taj događaj. Tada dijete u rukama drži čovjek kojeg zovu Sandek, koji je obično djed ili rabin porodice. Kada se završi obrezivanje, daju se različiti blagoslovi kao naprimjer za vino, kapljica se specifično stavi na usta djeteta. Pri tome obredu djetetu se daje tradicionalno Jevrejsko ime.
Vjenčanje
Vjenčanje u Jevrejstvu je obavezno i u Talmudu piše:
«Tko ima dvadeset godina, a još nije oženjen taj živi u grijehu.»
Jevreji vjeruju da postoji srodna duša koja čeka na njih. Po vjerovanju srodna duša se ne zna, a kad se jednom vjenča sve do razvoda ni jedan supružnik se ne smije pitati da li nije našao svoju srodnu dušu. Zato prije braka treba dobro razmisliti. U Talmudu piše:
»Brzo ako kupuješ zemlju, polagano ako uzimaš ženu.
Siđi jednu stepenicu niže te uzmi sebi ženu.»
Odabiranje svog supružnika vrši se putem novca, ugovora ili seksualnog kontakta. Ceremonija vjenčanja je takva da se žena i muž ne vide sedmicu dana prije vjenčanja. Na subotu tog vjenčanja mladoženja čita blagoslov nad dijelom Tore koji će se čitati te subote. Zatim sam dan prije vjenčanja i mlada i mladoženja poste. Tradicionalno mlada se prije nego što izađe pred mladoženju pokrije. Slijedi faza koja se naziva Kiddushin kada mlada dolazi i okruži mladoženju. Zatim se daju dva blagoslova nad vinom, jedan uobičajeni, a drugi vino nad brakom. Tada mladoženja daje prsten mladoj i govori : « Budi povezana sa mnom ovim prstenom po zakonu Mojsija i Izraela». Tada se čita ketubah (bračni ugovor) naglas. Onda ide faza koja se naziva nisuin.Tada mladencima bude zavezan konop oko povezanih ruku. Tada oni recitiraju sedam blagoslova Tore, a nakon toga piju blagoslovljeno vino. Tada mladoženja razbije čašu desnom nogom kao sjećanje na srušeni hram. Nakon toga zajedno se povlače u privatnu sobu kao simbol da mladoženja odvodi mladu sebi. Nakon toga ima svečani ručak.
Razvod
Razvod je u Jevrejstvu dopušten sa objašnjenjem da se može desiti da se mladenci jednostavno ne slažu. Muž može dati razvod iz bilo kojeg razloga, a uvažava se i da nema razlog. Po Tori obred razvoda se obavlja tako da muž napiše razvodni dokument i da ga ženi, nakon toga šaljući je njenim roditeljima. Međutim za razliku od braka ovdje je potrebno prisustvo rabina. Običaj je da se razvodni dokument prenosi preko posrednika, tako da se bivši supružnici više ne vide. I nakon toga ostaje obaveza muškarcu da plaća izdržavanje ženi kao dodatak mirazu.
Smrt
Smrt se u Jevrejstvu ne smatra tragedijom nego dijelom plana Jahve. Žaljenje je tu samo da iskaže poštovanje prema umrlom. Kada osoba umre tijelo se položi na pod. zatvore se oči i zapale se svijeće oko tijela. Ono se do pokopa nikad ne ostavlja na samo kao znak poštovanja. Ti koji ostaju uz umrlog nazivaju se zaštitnicima, oni ne smiju ni jesti, ni piti, jer se to smatra ruganjem umrlom pošto on to više ne može da radi. Prije pokopa tijelo se očisti i zavije u lan. Tijelo se ne smije kremirati, nego mora biti pokopano u zemlju. Obred žalosti se vrši u nekoliko faza. Prva faza je kada osoba u rodu umrloj čuje za smrt, običaj je da razdere svoju odjeću. Preko srca ako je u pitanju roditelj, preko desne strane ako je u pitanju neko drugi. U drugom djelu zabranjeno je posvetiti se žalosti, jer je osoba odgovorna da uredi sve pokop, koji je obično dva dana nakon smrti. U trećoj fazi, osoba najbliža umrloj sprema jelo koje se sastoji od jaja i hljeba. To jelo je samo za porodicu umrlog, ali pozivi radi šućuti su dozvoljeni. Slijedeći period naziva se Šiva (heb.sedam, jer traje sedam dana) u kojem se najbliži umrlom prebivaju u kući umrlog noseći odjeću sa pokopa ili onu koju su poderali. Tada ne rade ništa što im daje zadovoljstvo, ne šišaju se, sjede na podu i pri tome su sva ogledala u kući su pokrivena. Slijedeći period se naziva šlošim koji traje trideset dana nakon pokopa. Tada oni koji žale ne šišaju se, ne briju se i ne slušaju muziku. I zadnji period traje jedanaest mjeseci nakon pokopa. On je dozvoljen samo roditeljima umrlog. Tada oni izbjegavaju zabave i slavlja. Nakon toga porodica ne smije javno nastaviti žalost.
Obredi punoljetnosti
Obredi punoljetstva u monoteističkim religijama obavljaju se kada djeca navrše odgovarajuće godine. Godine u kojim se postaje obavezan za izvršavanje tih dužnosti većinom vezuju za polnu zrelost djece. Ovi obredi ni u jednoj od tri monoteističke religije nije obavezan, ali se ipak sve češće upražnjavaju. Obavljanjem ovih obreda označava se javno da su djeca postala obavezna da obavljaju svoje vjerske dužnosti. Ukoliko ih ne obavljaju, to se za razliku do tada to se označava kao grijeh. Do tih godina djeca bivaju podučavana na različite načine o dužnostima koje će nakon navršavanja određenih godina biti obavezni izvršavati. Sa druge strane pogled na grijehe do tih doba različit je za sve tri monoteističke religije. Kod Jevreja za grijehe do tog doba odgovorni su roditelji. U Islamu djeca su odgovorna za ono što znaju da je pogrešno, a roditelji imaju grijeh što dijete nisu naučili, ali nemaju i sam grijeh zbog toga što je dijete uradilo. A u Kršćanstvu djeca nisu odgovorna za svoja djela, a roditelji su odgovorni za ono što je dijete uradi a i za ono što ga nisu naučili.
Islam
Iako u kršćanstvu i judaizmu imamo posebne obrede odnosno rituale koje uvode u punoljetstvo, to nije slučaj u islamu. Dok je to precizno određeno u prethodne dvije religije, u islamu toga nema, tj nije nićim propisano da se izvodi poseban obred ili ritual. Ali to ne znaći da islam nije nista poduzeo po tom pitanju, naime, islam ima precizno određene pojedinosti u vezi punoljetstva. Zna se da djevojćica postaje punoljetna kad dobije prvu mjesečnicu, a dječak prvu poluciju. To znaći da od tog momenta djete postaje potpuno odgovorno za svoja djela i postupke, kao i da je obavezno da izvršava sve vjerske propise.Različito gledano od mjesta do mjesta, tome se pridaje različit značaj. Kod nas u Bosni tome se ne pridaje skoro pa nikakav značaj. Međutim tu kod nas imamo nešto sto se zove prva hatma, barem smo imali. To na prvi pogled nema neke veze s ovim o čemu govorimo. Ali kad malo bolje pogledamo vidjet ćemo da djete predaje prvu hatmu u godinama kad postaje punoljetno.
Kao prvo šta je to hatma?
Hatma- ar.(hatm-završiti, dovršiti) molitva u muslimana koja se moli nakon što bude pročitan čitav Kur'an.
Kad se završava hatma uče se tri zadnje sure iz Kur’ana Ihlas, Felek i Nas, s tim da se Ihlas uči tri puta a ostale dvije po jednom, poslije svake sure uči se tekbir .Ukupno tri.
Poslije toga se uči Fatiha i početak sure Bekare (ašere), time se označava početak nove hatme, jer je preporučeno da se poslije završene hatme odmah započinje nova.
Poslije toga se uči dova. Nakon svega toga slijedi darivanje svršenika hatme. To zavisi od mjesta do mjesta, pa npr. u nekim mjestima se daruje novac, negdje platno za novo ruho itd. Valja napomenuti da je to vrlo važan događaj za čitavu porodicu, dje te oblaći novo odijelo, a djevojčiće obićno stavljaju bjele marme, poslije svećanosti u džamiji, veselje se nastavlja u djetetovoj kući.
Kršćanstvo
Sakrament Svete potvrde ili Krizme zajedno s krštenjem i euharistijom čini cjelinu „sakramenata kršćanske inicijacije“. Time je ovaj sakrament nužan za primanje Kristove milosti. Potvrda je sakrament kojim osoba potvrđuje svoju vjeru i svoju pripadnost Crkvi.
U prvim stoljećima početka Kršćanstva, ovaj se obred obavljao odmah nakon krštenja tvoreći s njime, prema izrazu svetog Ciprijana, dvostruki sakrament. Kasnije se na Zapadu se uvela praksa privremenog odvajanja ovih dvaju sakramenata, dok se na Istoku ipak sačuvalo jedinstvo ovih dvaju sakramenata. U Rimu se ustalio običaj da poslije krštenja bude dvojako mazanje krizmom. Prvo mazanje bi vršio svećenik odmah nakon izlaska novoga krštenika iz krsne kupelji, a drugim mazanjem bi kasnije biskup kada stigne dovršio potvrđenje. Kada bi se krstila odrasla osoba onda bi se vršilo samo jedno pomazanje i to odmah nakon krštenja.
Danas se to obavlja kada dijete postane malo starije i zrelije da osobnije i svjesno prihvati kršćanski život, s navršenih četrnaest ili petnaest godina. Krizma je obred ulaska djeteta u svijet odraslih, dijete postaje odraslim članom Crkve. Nakon primanja tog sakramenta slijedi veliko slavlje. Na krizmi katolici primaju na sebe Duha Svetoga kojeg je Isus obećao.Kada ga je Ivan Krstitelj krstio na rijeci Jordan vidljivo mu je bio darovan Duh Sveti koji ga je pomazao za Mesiju. Čak je i sam posvjedočio:
„Na meni je Duh Gospodnji ... On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje “
Evanđelje isto tako bilježi da je Isus u cijelom svom javnom životu govorio ispunjen Duhom Svetim koji mu je davao snagu i inspiraciju. Isus je toga Duha Svetoga obećao svojim učenicima kojeg su oni primili pedeset dana nakon njegova uskrsnuća, na prve Duhove. Učenici su Duha Svetog širili polaganjem ruku novokrštenicima. Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisnim uljem (krizmom). To mazanje tumači i sam naziv Krčanin što znači pomazanik, izvedeno iz samoga imena Krista kojega je Bog pomaza Duhom Svetim. Tako i danas ljudi prilikom sakramenta Svete potvrde primaju na sebe Duha Svetoga koji će im dati dodatnu snagu, ispuniti ih svjetlom za bolji kršćanski život, da bi što bolje mogle razumjeti ono što nam je Bog objavio.
Da bi netko mogao pristupiti Svetoj potvrdi mora biti kršten. Zatim mora se ispovjediti. Isto tako mora biti prethodno prikladno poučen o vjeri i biti u stanju svojevoljno i svjesno obnoviti svoja obećanja koje je sklopio s Bogom prilikom krštenja. Budući potvrđenici koji su bili kršteni nesvjesno, tj. kao mala djeca moraju obnoviti svoja krsna obećanja. Tada se svjesno odriču sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Iako biskup može samo iz vrlo važnih razloga dati nekim svećenicima ovlast da dijele potvrdu, poželjno je ipak da radi značenja samog sakramenta podjeljuje on sam, zato jer je ipak zbog biskupa potvrda odvojena od krštenja. Isto tako kada biskup dijeli sakrament potvrde to jasno označuje da je učinak sakramenta koji primaju potvrđenici bliskije povezan s Crkvom, s njezinom apostolskim izvorima i poslanjima da svjedoči za Isusa Krista. Osoba prima Duha Svetoga u trenutku kada mu biskup kaže:
„Primi pečat dara Duha Svetoga.“
Nakon toga mu biskup na čelu uljem utiskuje duhovni pečat, a sada već potvrđenik odgovara s „Amen“. Važan je i sam značaj katekumenskog ulja koji se još naziva i krizma. Od tuda dolazi i taj drugi popularan naziv za ovaj sakrament. Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje uljem obiluje brojnim značajkama. Kao prvo ulje je znak obilja i radosti – osoba prima Duha Svetoga i potvrđuje vjeru te je to radostan trenutak. Ulje čisti, osobe su se prije mazale uljem prije i ili poslije kupanja – osoba se čisti od grešnog prijašnjeg života i postaje odraslim Krčaninom. Ulje služi kao podmazivo, čini stvari gipkijima, atlete i borce su prije premazivali uljem. Ono je znak ozdravljenja jer liječi udarce u rane. Isto tako pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. Sva ta značenja možemo otkriti u sakramentalnom životu. Tim pomazanjem uljem potvrđenik postaje zauvijek obilježen Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će živjeti po božjem zakonu. Potvrđenika biskupu predstavlja kum. Poželjno je da to bude isti kum koji je prisustvovao i krštenju. Kum postaje pomoćnik, vodilja i uzor u kršćanskom životu potvrđenka. Osim što će ta osoba krizmaniku biti osobni prijatelj na kojeg će se uvijek moći osloniti, on mora biti dovoljno zreo i svjestan primitka te vrlo važne zadaće. Mora biti kršten, potvrđen i pričešćen te pripadat zajednici Katoličkoj Crkvi. Isto tako mu crkveni zakoni ne smiju zabranjivati vršenje službe kumovanja.
Jevrejstvo
Jevrejski obred punoljetstva naziva se Banai Micvah. Prevod ovih riječi sa Hebrejskog jezika je godine posvećenosti. Obred se obavlja za 13 godinu kod dječaka i 12 ili 13 godinu kod djevojčica. Dužnosti koje se nakon toga trebaju obavljati su dnevna molitva, post na Jon Kipur, a time ujedno postaju odgovorni za svoja djela i postaju obavezni da se vjenčaju, ali ne moraju požuriti, nego je preporučeno, po Talmudu, odložiti to od 16 do 24 godine. Ujedno sa obavezama dobijaju i prava za javno čitanje Tore i njihova se prisutnost računa za ispunjenje minjona.
Kod tradicionalnih Jevrejskih porodica cilj obreda da se djeca zahvale Jahvi na onom što dobijaju nakon tih godina, a roditelji zahvaljuju što više nisu odgovorni i kažnjavani zbog grijeha svoje djece.
Pripreme za obred obavljaju se i do nekoliko godina unaprijed. One se sastoje od slanja djece u židovske škole u kojim uče o historiji Jevreja, hebrejskom jeziku, običajima, praznicima i svim ostalim vjerskim obavezama, tako da kad prođe njihov obred punoljetnosti budu upoznati sa svime što jedan Jevrej mora znati.
Obred se obavlja na slijedeći način za dječake: Prve subota nakon što se navršeni 13 godina, dijete ide u sinagogu. Obično se za taj događaj oblači bijelo. U sinagogi dijete kaže blagoslov iz Tore koji se zove Alijah i po prvi put uči dio iz nje, i to se čita dio koji je za tu subotu namijenjen. Nakon što se obavi molitva slavljenik održi govor koji počinje sa riječima «Danas sam muškarac». Nakon što on održi govor otac ustaje i zahvaljuje Jahvi na tome da više ne mora biti odgovoran za grijehe svoga djeteta. A u novije vrijeme poslije njega ustaje i rabin i obavezuje se da će nastaviti školovati dječaka u pravilnom smjeru. Nakon ovog obreda dječak dobija naziv Bar Micvah što u prevodu znači « sin posvećenosti». I nakon toga organizuje se zabava u kući roditelja i tim povodom gosti donese poklone slavljeniku. Tradicionalno poklon se sastoji od knjiga za molitvu, malih svitaka sa tekstom iz Tore, seta za pisanje ili novca koji se štedi za koledž, ali u novije vrijeme daju se pokloni koji bi se dali bilo kojem djetetu od 13 godina.
Obred za djevojčica za tradicionalne jevrejske porodice sastoji se samo od male zabave na kojoj slavljenica dobija poklone koji su iste prirode kao i kod dječaka. Ali takođe u novije vrijeme polako postaje običaj da se i kod djevojčica obavlja isti obred kao i kod dječaka. Nakon obreda djevojčica dobija naziv Bat Micvah što u prevodu znači «Kćerka posvećenosti».
Isti obred se takođe obavlja za 83 godinu Jevreja koji doživi toliko. Razlog zato je što se 70 godine smatra prosjek godina koji čovjek može doživjeti, a 83 rođendan je 13-ti od 70.
Ovo su dva soneta koja su obavezna. Ima jos jedan pod nazivom Mrtvo korito koji je takodje obavezan ali ga nisam uspjela naci pa ako neko uspije zamolila bih da ga posalje. Pored tri obavezna duzni ste obraditi jos 5 soneta po vasem izboru.
Dosta vas je tražilo latinski prevod rečenica i u skladu sa potražnjom mi smo napisali prevode rečenica od 59 vježbe do 77 vježbe. Međutim, mi se izvinjavamo, jer nekih rečenica nema. A to su: 
Ovaj put vam dajemo materijal iz religije. Mozda nekog opuca koji prenos pa uzme da uci :) sala mala!
Danas su se dva razreda rijesila pismene iz latinskog a neki i latinskog jezika za sva vremena! Ostala dva razreda ce morati pricekati jos jednu sedmicu, ali ko ceka doceka...